Škola i klasično zaposlenje ili samostalni posao

Mnogi raspravljaju da li je školovanje trošenje vremena ili se isplati. Odgovor zapravo nije jednostavan jer i školovanje i samostalni posao imaju svoje prednosti. Možda bi najbolje bilo odgovoriti sa "sve u svoje vrijeme".

Vjerujem da ne trebam naglašavati da pod "škola" mislim na fakultetsko obrazovanje i razne tečajeve, a da se podrazumijeva da su osnovna i srednja škola nešto što si nitko ne smije dozvoliti da nema završeno. Ima uspješnih ljudi koji su bez srednje škole, ali su oni u pravilu iznimke.

Svakome tko tek završava srednju školu, ili je još uvijek ispod recimo 30 godina preporučam odlazak na fakultet (i diplomiranje). Najmanji razlog je da ćete tamo nešto naučiti, jer nećete puno. Većina studenata uči za prolaz, pa samim time niti ne nauče sve što je obuhvatilo gradivo. S druge strane, gradivo je većinom puka teorija, često zastarjela, a još češće beskorisna. Puno bitnije je druženje sa ostalim studentima, stvaranje kontakata i prijateljstava, ali i osjećaj pritiska i odgovornosti. Ništa manje bitno nije niti tulumarenje. To je vrlo bitno za psihički razvoj mlade osobe. Samo se ne smije pretjerat s tulumarenjem jer lako uđe pod kožu i čovjek se navuče :-)

Nakon završetka fakulteta dobije se diploma koja zapravo i nije toliko bezvrijedan komad papira koliko se u posljednje vrijeme spominje. Svijet je pun budala koje će prije zaposliti blentavca s diplomom nego sposobnu osobu bez diplome. Zato ja često kažem da je diploma pozivnica na razgovor za posao. Poslodavci sve češće uvjetuju priliku za predstavljanje posjedovanjem diplome. Uz to, više nismo u vremenima kad su rijetki išli na fakultet. Ne znam točnu statistiku, ali vidim da danas mnogi mladi idu na faks. Time oni bez diplome ostaju s još manjim šansama za zaposlenje.

Moje mišljenje je da je svakako dobro imati diplomu u današnje vrijeme. Neki od razloga za moje takvo mišljenje su možda i egoistični, ali nije me briga :-) Ja imam diplomu, i zato mogu pljuvati po njoj bez da me netko prozove iskompleksiranim propalim ili nesuđenim studentom. Znanje koje sam stekao na faksu je možda samo za nijansu šire od onog koje sam usvojio u srednjoj školi. Sada neću ulaziti u to da su nas na faksu učili i totalnim glupostima za koje danas 100% sigurno znam da ne drže vodu. Ja sam nakon što sam diplomirao odslužio vojsku i nakon toga sam se zaposlio. Radio sam do prije nešto više od 4 godine, i zapravo danas mislim da je to dobro. Stekao sam jedno veliko iskustvo koje ne bih imao da sam odmah započeo samostalni posao. Ne samo to, nego svakog dana uživam u samostalnom poslu više nego što bih uživao da ne znam kako je zapravo grozna alternativa, odnosno raditi za drugoga. Ovaj post pišem usred noći, a sutra ću se probuditi..........kada se naspavam. Uopće mi nije bitno što je radni dan nego mi je bitno biti naspavan i zato ne volim gledati na sat. Zapravo mrzim paziti na vrijeme :) Joj kad se sjetim raznih godišnjih, mjesečnih ili tjednih planova, radnih sastanaka i ostalih groznih stvari koje sam prolazio dok sam radio za drugoga, uhh, fuj! :) Kako bih ja mogao ovoliko uživat u trenutnom poslu da ne znam koliko je grozno biti nečiji rob, odnosno radit za drugog? Zato sam zapravo sretan zbog tog iskustva, ali se duboko nadam da više nikad neću morati tražiti posao kod nekoga.

Volim radit usporedbe, pa ću sad opet napraviti jednu. Diploma je kao pokaz ZET-a, ili Auto Troleja, ili Prometa, ili osječkog javnog prijevoza kojem ne znam ime. Ako ćemo po PS-u, bez pokaza ili karte ne možeš u tramvaj. Ako ideš na posao autom, a prije si išao tramvajem onda znaš koliko je komotnije u autu u kojem se ne gužvaš, u kojem nitko ne smrdi, u kojem sjediš i u kojem možeš pustit glazbu koju želiš, i zapalit cigaretu ako želiš itd. Ako se nisi vozio tramvajem ili autobusom na posao onda niti ne znaš koliko je komotniji auto pa ne možeš niti uživat koliko uživaju oni koji su iskusili i jedno i drugo. Također, ako se nisi nikad vozio u tramvaju propustio si jedno iskustvo koje mnogi imaju i koje ima čak i svoje draži. Baš kao i studiranje. Ali ono najbitnije, ako imaš pokaz, možeš se vozit tramvajem ili autobusom ako se baš nađeš u situaciji da je bolje i to nego ići pješice. Recimo razbio si auto, ili ga je zatrpao snijeg a tebi se žuri, odnosno propao ti je samostalni posao, ili je trenutno kriza na tržištu a ti trebaš redovne prihode i nemaš vremena čekati da se tržište oporavi. Kad imaš diplomu uvijek možeš u slučaju krajnje nužde opet prodati svoje dostojanstvo poslodavcu. Bez diplome je to puno teže.

Završio sam faks, odradio sam vojsku i radio sam za drugoga, i evo sad s vremenskim odmakom mogu reći da mi je zapravo drago radi toga. Imam diplomu, zlu ne trebalo, imam iskustvo iz vojske, a imam i ispunjen CV i radnu knjižicu jer sam bio "klasično" zaposlen. Koliko god da je danas teško dobiti posao, ipak nije nemoguće kada imaš diplomu i nekakvo prijašnje radno iskustvo. Možda ćeš morati spustiti kriterije, ali postoji dobra šansa da nakon nekog vremena dobiješ neki posao. Dakle osobe s diplomom se ipak ne trebaju bojati gladi. Naravno da biti sit nije cilj kojem trebamo težiti nego bi se to trebalo podrazumijevati, ali vremena su zaista gadna i znam da nažalost ima puno gladnih.

Dakle diploma je na neki način garancija egzistencije i zato je svakako dobro završiti faks. Ok, nikad nije crno i bijelo (kad samo siva boja ima 50 nijansi) pa tako niti oni bez diplome nisu unaprijed osuđeni na propast. Želim reći da oni sa diplomom ipak imaju veći izbor potencijalnih poslodavaca nego oni bez diplome, jer ovi sa diplomom mogu aplicirati svudgje gdje i ovi bez diplome, plus na mjesta koja su nedostupna ovima bez diplome.

U jednom ranijem postu sam pisao kako je danas kolektivno stanje svijesti da osoba mora završiti školu, eventualno faks, zaposliti se u nekoj firmi, raditi do mirovine i umrijeti. To me užasno nervira. Čovjek mora završiti osnovnu i srednju školu da ne bi bio glupan, i da bi stekao neke kontakte, navike, da ne bi bio zakinut u raznim sferama života, da ne bi bio izvrgnut ruglu, da bi iskusio neke doživljaje itd. Nakon toga je poželjno završiti faks i negdje se zaposliti, ali sa konstantnom težnjom samozapošljavanja. Tu se moje mišljenje razlikuje od "kolektivnog stanja svijesti". Ja mislim da je rad za nekog drugog (taman i da ste regionalni direktor Samsunga sa managerskim ugovorom) samo privremeno rješenje koje je dobro samo u početku kao građenje temelja, a s godinama postaje jedino kao backup opcija. Slobodan čovjek je sretniji od bogataša u zatvoru. Ako u vlastitom poslu zaradim 100 nečega, a ako bih radeći za drugog zaradio 1000 ja bih odabrao vlastiti posao, ako je tih 100 dovoljno za moje osnovne i blago luksuzne potrebne. Čovjek koji radi za nekoga je njegov rob. Točka. Isto tako kao što smo svi kmetovi države. Ako se netko ne slaže neka proba ne platiti porez.

Da spomenem malo i vojsku. Danas u Hrvatskoj više nema obveznog vojnog roka i moje mišljenje je da je to loše, ali najmanje zato što nam trebaju utrenirani vojnici ako dođe do ratnog sukoba. Služenje vojnog roka je bio teror i iživljavanje. Na neki način i gubljenje vremena, ali zapravo se može gledati i da je to bilo dobro utrošeno vrijeme. Današnji klinci su zakinuti za nešto što bih ja odmah vratio, da se mene pita. Da vojska traje 3-4 godine onda bi to bilo previše, ali mislim da su kod nas zadnje klase služile 6 mjeseci što se može izdržati, a nije previše izgubljenog vremena. Gledam današnje mladiće, i točno se vidi da im fali malo vojske. Neki su razigrani kao curice, neki su prepotentni, neki ne znaju niti pivo otvorit upaljačem (kako bi onda otvorili konzervu nožem). U vojsci ipak naučiš što je stega, ako ti to roditelji nisu htjeli ili nisu znali pokazat. Naučiš i do kojih granica možeš narušavat stegu :) Ja sam bio među zločestijim vojnicima u klasi, ali ipak nisam dobio nečasni otpust jer sam znao gdje je granica. Kad vas 30-ak spava u istoj spavaonici i kad njih 10 hrče kao pneumatska bušilica nakon par dana shvatiš da je to jednostavno tako i tražiš način da najmanje patiš radi toga umjesto da cmizdiš i kažeš "ne mogu to izdržat". Odeš prvi na spavanje nakon prozivke ako nisi požarni, naguraš vatu u uši ili se već nekako snađeš u toj situaciji i pomiriš se s time da nije idealna, ali je jednostavno tako i da moraš naći načina da je sebi učiniš što je više moguće prihvatljivom. Kad se cijeli tjedan veseliš puštanju na vikend pa ti u petak na postrojavanju oduzmu taj vikend jer je gumb onog do tebe otkopčan onda shvatiš da život nije pravedan i da je najbolje zašutit, ali u glavi imaš svoj plan. Moj je bio da izađem kad god se pruži prilika, bez obzira na zabrane :) Ja sam rano dobio sve moguće zabrane izlazaka i jedina nada za izlazak s dozvolom mi je bilo dobro odraditi gađanje. Rekli su da će najbolja trojica dobiti nagradni vikend i da se neće gledati zabrane. Bio sam među tom trojicom i odmah nakon gađanja me jedan drugi zapovjednik u prolazu pitao kako sam gađao, a ja mu kažem "Vikend!". On se nasmije i kaže svejedno ga nećeš dobit. I nisam ga dobio, bez obzira na obečanja koja su dali. Jel to fer? Nije, ali je tako bilo. Prešutio sam to, ali je 2-3 dana kasnije bila prilika da pobjegnem i naravno da sam je iskoristio. Onda sam se smijao ja njima jer sam znao da se moram vratiti u roku 24h i da onda neću dobit preveliku kaznu niti nečasni otpust. Čišćenje stepenica četkicom za zube u 3 ujutro nije puno strašnije od smrzavanja na straži usred noći koje je spadalo pod rednovne dužnosti. Bilo je svega za vrijeme mog služenja vojnog roka, ali neću sad o tome jer bih previše odlutao, a i neke stvari nisu za javnost :) Naravno da sam dobio produljenje za kaznu, ali sam i na tom produljenju dobio produljenje :) Uglavnom, služenje vojske mi je zapravo jedno vrlo vrijedno iskustvo na kojem sam danas jako zahvalan. Znao sam izluditi, na trenutke sam mislio da neću izdržat jer su zapovjednici imali poseban pik na mene i maltretirali su me i kad nisu imali razloga, ali sve je to danas iza mene. Nikad neću zaboraviti izraz lica zapovjednika kad je urlao na mene, a ja sam mu mrtav hladan rekao da ne može zaustavit vrijeme i da ja neću vječno biti tamo. Tog se često sjetim u svakodnevnom životu, odnosno činjenice da iza kiše dolazi sunce. Malo vojske preporučam svakome :) Čisto da se shvati kako ne može biti uvijek po tvom. To je zapravo najveća pouka služenja vojske. Mladići bi očvrsnuli. To se odnosi i na ove koji su "mangupi". Lako je bit mangup kad imaš ekipu iza sebe, ili kad si fizički jači od drugih, ili kad imaš više novaca od drugih. U vojsci udariš drugog vojnika i ako se dozna odeš u pritvor. Možeš imat hrpu novaca, ali nemaš ih priliku potrošit jer nekad ne smiješ niti do kantine u vojarni po tjedan dana. Nema mame da očisti čizme nego moraš sam. Nema izležavanja kad se upali svijetlo prije zore nego u roku od par minuta moraš biti obrijan na postrojavanju, a prije toga krevet mora biti utegnut kao srpska starleta. Hoćeš nećeš, moraš! Ne postoji tolerancija na odgovor "ne mogu", a za "neću" se dobivala velika kazna. Sjećam se da jedan iz mog voda nije mogao napraviti 2 skleka u početku. Doslovno 2 skleka. Nakon nekog vremena je pumpao kao Rambo. U vojsci se poistovjetiš s drugima jer svi dijelite istu sudbinu dok ste tamo, tako da se i lakše zbližite. Steknu se prijateljstva, upozna se puno novih ljudi, i još puno toga. Naučiš i tolerirat ljude koje ne podnosiš jer znaš da nema alternative pošto si s njima 0-24h. Sve u svemu jedno potrebno iskustvo koje ima i svojih ljepota. Svakako je pozitivno što je vremenski ograničeno jer da traje godinama onda bi to bio veliki problem.

Fakultet i nekakvo radno iskustvo u "kolektivu" je po meni potrebno, kao neka vrsta temelja. Ako se kuća uruši ostanu temelji pa se može graditi iznova. Idealna situacija bi bila diplomirati i zaposliti se negdje, a istovremeno pokušavati započeti neki samostalan posao i relativno brzo i započeti taj samostalan posao. To bi bilo idealno radi backup opcije ako ne daj Bože zatreba, ali i radi iskustva. Druga situacija bi bila završiti fakultet i odmah započeti samostalan posao. To nije uopće loše, ali ostajete uskraćeni za iskustvo robovanja za drugoga pa ćete manje znati cijeniti samostalan posao. Najgora opcija je odmah nakon srednje škole zaposliti se kod drugoga i tako raditi cijeli život. Samo malo manje loša opcija je završiti fakultet i raditi cijeli život za nekog drugog. Ja sam bio na dobrim radnim mjestima i da sam ganjao karijeru kod poslodavaca možda bih jednog dana dogurao i do nekog managerskog ugovora, poslovnog audija, poslovne kartice itd., ali nimalo ne žalim jer tada ne bih bio slobodan. Ja na trgovanju domenama zarađujem osjetno više nego što zaradi prosječan Hrvat na dobrom radnom mjestu, ali ipak ne zarađujem neke bolesno velike količine novca. Mene najviše veseli što nemam nadređenih, rokova i što radim kada ja to želim. Danas mnogi nisu niti svjesni da su robovi svog poslodavca. Neki imaju relativno dobre poslove i plaće i solidno žive pa će reći da im je zapravo jako dobro. Ja to ne mogu shvatiti. Kako ti može biti dobro ako sutra u 8 ili 9am moraš biti na svom radnom mjestu i ne možeš reći da ti se taj dan ne radi. Kako ti može biti dobro ako ne možeš pogledati film koji počinje u ponoć jer ćeš biti nenaspavan drugi dan na poslu. Mislim da je problem usađen duboko u svijest ljudi jer nas se bombardira sa informacijama o onima kojima je zaista užasno teško u životu i koji nemaju nikakve prihode pa ispada da svi moramo biti sretni ako imamo bilo kakav posao, a da trebamo biti presretni ako imamo solidan posao i dobru plaću. Nakostriješim se kad čujem onu "sretan sam da uopće radim". Daje se samo pogled iz perspektive onih kojima je lošije i kojima bi i robovanje za poslodavca bilo bolje od trenutne situacije bez ikakvih prihoda, ali još nikada nisam čuo javno priznanje da je rad za drugoga čisto ropstvo. Evo Njemačka je uvezla 2 milijuna robova, i ne prestaju stizati novi. Iskorištavaju jadne ljude koji su u teškoj situaciji, a oni jadni i naivni će još biti i zahvalni što su iskorišteni.

Kad završiš fakultet dokažeš samom sebi da ipak nešto vrijediš. To je zapravo samozavaravanje jer za diplomu ne treba ništa više od upornosti i snalažljivosti (šalabahter na đžonu cipele u moje vrijeme, a danas raznorazni gadgeti). Ipak, podsvjesno ćeš vjerovati da ipak vrijediš radi te diplome pa ćeš si time nabiti samopouzdanje što je korisno. Naoružan samopouzdanjem i pozivnicom na razgovor za posao smiješ biti i ambiciozan pa pokušati i samostalan posao. Pozivnica na razgovor za posao će ti uvijek biti u džepu, zlu ne trebalo, pa ćeš moći opuštenije pokušati pokrenuti vlastiti posao jer znaš da imaš backup. Najbitnije je pokušati, i nastaviti pokušavati i ako prethodni put nisi uspio. Baš kao što si nastavio prijavljivati ispit koji si prethodni put pao, sve dok ga nisi položio.

#škola #faks #fakultet #posao #samostalniposao #školovanje