Tražite posao? Razmislite malo!
Ujutro se budite dok je još mrak, niste se dobro naspavali, teturate do kupaone, a onda se nervirate jer je gužva u prometu i kasnite na posao. To je svakodnevnica većine, ali su sretni "što uopće imaju posao". Veliki dio onih koji trenutno nemaju posao šalje molbe za posao i oni se mole i nadaju da će ih neki poslodavac/robovlasnik primiti pa da će se i oni buditi dok je još mrak, ustajati nenaspavani, teturati do kupaone i nervirate se jer kasne na posao zbog gužve u prometu. Jel to normalno?! Nažalost je jer nam je usađen mentalitet robova.
Ne znam koliko će vam se svidjeti tekst u nastavku, ali ako vas ne uvrijedi i ako se barem donekle slažete te želite pomoći nekim sebi dragim osobama da malo razmisle o svemu podijelite ovaj tekst na svojim društvenim mrežama jer vjerujem da nekima može pomoći da im budućnost bude ugodnija.
Jel se zaista toliko malo cijenite da ste spremni prodati svoju dušu robovlasniku za nekoliko tisuća kuna mjesečno koje će vam isplatiti nakon što će vas cijeli mjesec maltretirati i držati kao na lancu 8 sati dnevno barem 5 dana u tjednu. Jel ste takav papak da se nekome morate ispričavati zato što ste bili premoreni i malo zaspali ujutro pa zakasnili pola sata na posao? Jel ste toliko nesposobni da ne možete bolje od robovanja nekome?
Ja na ovoj web stranici promoviram domaining, tj. trgovanje domenama, jer je to posao po mom ukusu i smatram ga odličnim poslom, ali to je samo jedan u moru poslova koje može raditi gotovo svatko. Postoji toliko poslova i mogućnosti da zaista nitko ne može reći da nema izbora i da se mora prodati svom poslodavcu. Ako ništa drugo, pokrenite You Tube kanal za strano tržište i počnite naporno raditi na njemu umjesto da naporno radite za svog poslodavca/robovlasnika. Raditi ćete za sebe kada i koliko želite, a ako ste dobri u tome (ili u bilo čemu drugome što odaberete raditi) onda će počet dolazit i vrlo pristojna redovna primanja. Ako niste u ničemu dobri onda je malo licemjerno gurati se i nekom poslodavcu kojem zapravo jedino možete ponuditi svoje vrijeme ako niste u ničemu dobri i nećete mu biti baš od neke koristi, zar ne? U tom slučaju nemate nikakvo pravo prigovarati, ali ako ste dobri u nečemu ili ako se bar potrudite postati dobri u nečemu onda zaslužujete slobodu koju nikad nećete imati sve dok ćete raditi za nekog drugog.
Poslodavci vas posjeduju i određuju vam što ćete raditi. Hej, oni vam govore što ćete vi raditi. Kažu vam da odmah treba srediti one papire, da trebaju danas biti postavljene one pločice, da odmah trebate nazvati onog klijenta, da kombijem moraju biti danas isporučene one 4 palete na 27 različitih lokacija, da odmah treba pripremiti onu ponudu, da odmah treba ispraviti onaj ugovor, da sutra trebate doći malo ranije jer ima puno posla, da prekosutra trebate ostati malo dulje jer ono mora biti gotovo ovaj tjedan, da ne možete na godišnji 01.08. nego tek krajem 8. mjeseca jer ste prošle godine vi išli 01.08., da ne možete više pušiti u uredu, da prečesto idete na wc, da biste mogli malo kraće biti na pauzi itd. Bože sačuvaj! Stvarno svakome tko je u stanju to trpiti iz mjeseca u mjesec za nekoliko tisuća kuna treba dati diplomu za mazohizam.
Nekima je dobro na njihovom poslu i imaju normalne radne uvjete i ugodno radno okruženje. Super, ali jel to znači da sutra ne moraju doći na posao ako im se neće ustajat iz kreveta ili ako će htjeti provesti cijeli dan sa djecom? Jel ti dobri uvjeti na poslu podrazumijevaju da možeš uzeti plaćeni godišnji u trajanju od mjesec dana onako usred proljeća jer se želiš malo odmorit? Jel tolerantan poslodavac/robovlasnik znači da te neće pogledati ispod oka ako mu 4 od 5 dana u tjednu kažeš da trebaš otići 3 sata ranije?
Ljude se od malih nogu uči da se trebaju školovati i onda brže bolje ponuditi svoju dušu poslodavcima i moliti se Bogu da negdje budu primljeni. Uči ih se da je bitno dobiti posao, a da će bolji uvjeti doći s vremenom i da je za početak najvažnije dobiti bilo kakav posao. E pa možda s vremenom i dođu ti bolji uvjeti, ali oni će i dalje biti ponižavajući i robovlasnički. I kad vam poraste plaća na 10000 kn i dalje ćete biti običan rob, uz jedinu razliku što ćete biti bolje plaćen rob od većine drugih robova. I kada dobijete svoj vlasititi ured i dalje ćete morati dolaziti svaki dan u taj jebeni ured i opravdavati se ako zakasnite ili nedaj Bože jedan dan iz nekog razloga uopće ne dođete. I dalje ćete se morati buditi svako jutro ranije nego što biste željeli i piti onu jutarnju kućnu kavu brže nego što biste voljeli da ne biste slučajno upali u gužvu i zakasnili na posao. Snijeg će vas nervirati jer ćete ga gledati kao nepogodu koja je zatrpala vaš automobil i uzrokovala da morate izaći 10 minuta ranije da biste stigli očistiti auto, umjesto da uživate u snježnoj idili i gledate osmijehe na licu vaše djece dok ih vučete na sanjkama po prvom ovogodišnjem snijegu dok još nije nastala bljuzga. Dobar posao i dobri radni uvjeti vas i dalje ostavljaju u kategoriji roba, samo što vam je nešto malo bolje nego što drugima.
Bio sam i ja rob. Za cijelo vrijeme svog robovanja drugima sam imao zapravo dosta dobre radne uvjete, a onda sam došao i do svog vlastitog ureda koji je bio prilično prostran i u kojem sam mogao i pušiti, jer sam bio sam i u njega su ulazili samo oni koje sam pozvao, iako se tada već počelo sa zabranama pušenja pa su drugi morali izlaziti van. Bio sam voditelj jednog sektora i imao plaću iznad prosjeka. Bilo je plaćenih seminara i edukacija, gablec sam naručivao u ured i jeo na miru za svojim stolom. Da budem iskren, nisam jednom zadrijemao na poslu čak na dva-tri sata. Kad sam došao na posao i prijavio se prvo sam otišao na kavu na pola sata. Mogao sam izaći kada god sam poželio više puta dnevno, iako naravno ne na predugo. Pauzu od pola sata sam često provodio u uredu jer sam tamo mogao na miru pojesti, a ako bih trebao nešto vani obaviti mogao sam izaći tijekom cijelog radnog dana. Imao sam klizno radno vrijeme pa sam mogao birati kada ću doći, ali i kod kliznog radnog vremena postoji rok kada najkasnije možeš doći i koji sam ja gledao kao fiksan početak rada pa mi je smetalo što trebam paziti na vrijeme dolaska. Posao koji sam radio mi je bio zanimljiv jer se ticao tržišta kapitala i bio sam dobar u tom poslu. Većinom sam mogao cijeli dnevni posao odraditi u svega 2-3 sata, a ostatak vremena na poslu sam provodio surfajući ili baveći se domenama jer sam tada već počeo honorarno sa domainingom. Da skratim, bilo mi je stvarno dobro na poslu, uključujući i druge poslove koje sam radio, ali sam se ipak osjećao kao rob. Čim mi netko odredi koliko ja godišnje dana smijem izbivati sa posla, u koje točno vrijeme mogu a u koje ne mogu koristiti godišnji, koliko dnevno moram biti na poslu, kada moram dolaziti na posao u određeno vrijeme itd. u meni počne kuhati. To je za mene ropstvo! Ne mogu se niti zamisliti da moram trpiti sve to i uz to da još imam loše radne uvjete, naporan posao, kolege koji mi ne pašu, kretena za nadređenog itd. Pretpostavljam da se neće svi složiti sa mojim razmišljanjima, ali ne trebam se nikome opravdavati. Ja razmišljam tako kako razmišljam i vjerujem da bi i drugi trebali barem razmisliti o svemu ovome. Nije dovoljno imati posao i biti sretan "što uopće radiš i primaš nekakvu plaću" nego treba težiti boljem i pokušati stvoriti si vlastiti posao i ne biti bilo čiji rob.
Imam puno prijatelja i poznanika koji su otišli u Njemačku, Irsku, Norvešku i Kanadu, tim redom po zastupljenosti. Svima njima je financijski danas bolje nego što im je bilo u Hrvatskoj, ali daleko od toga da im je super. Ovi koji su u Njemačkoj su većinom po nekim selima koja su kao neka predgrađa većih gradova i kažu da nakon posla niti nemaju što raditi osim ako odu u neki od tih većih gradova. Društveni život je najbolji ovima koji su u Irskoj, ali se i oni, kao i ovi drugi, pošteno narade svaki dan. Stranci su u tuđoj zemlji. Zapravo im je lošije nego ovim robovima koji su ostali doma i koji imaju dobre radne uvjete i pristojnu ili dobru plaću. Svi oni su i dalje robovi. Neka se nitko ne uvrijedi, ali svatko tko će u ponedjeljak ujutro morati na posao ili tko će morati nekome javiti da iz nekog razloga neće doći je za mene rob i ne gospodari svojim vremenom. Ja pojma nemam gdje ću biti u ponedjeljak. Možda ću biti van Zagreba ako mi tako puhne, možda ću prespavati cijeli dan, možda ću se naći s prijateljima pa raditi kulu od pivskih limenki ili trusiti whisky negdje, možda ću doma ljenčariti, a možda ću i naporno raditi na prodaji neke domene. Ne znam, ali predivno je to što ću ja sam odrediti što ću u ponedjeljak raditi i što mi nitko to neće isplanirati umjesto mene.
Prije par godina sam ovdje u blog dijelu web stranice napisao 2 posta koji se tiču ove tematike i želim ih ponoviti. U nastavku ih kopiram:
Honorari posao, molba za posao i poimanje rada općenito
Na svim dijelovima ove web stranice piše Domaining - Honorarni Posao, što bi trebalo sugerirati da se ovdje radi o domainingu, kao honorarnom poslu. Ako domena i jest malo zbunjujuća zbog svoje općenitosti, već pri prvom otvaranju web stranice bi trebalo postati jasno da se ovdje taj honorarni posao odnosi isključivo na domaining. Bez obzira na to ja redovno dobivam razne molbe za posao u djelatnostima koje nemaju nikakve veze sa domainingom.
Ne želim nikoga uvrijediti i naravno da nikoga neću imenovati, ali moram ovo napisati. Redovno mi se javljaju osobe koje traže posao kuhara, konobara, "bilo kakav posao", fizički posao u Njemačkoj, posao na moru, "neki honorarni posao", posao njege starijih i nemoćnih itd itd. Ono što meni nije jasno je to da te osobe dođu do kontakt forme, dakle pogledale su malo po web stranici, i ipak se jave sa molbom za neki posao koji HonorarniPosao.net uopće ne nudi. Ne razumijem kako u toku tog pregledavanja web stranice i traženja kontakt forme ne primijete da je ovdje glavna i jedina tema domaining. Dakle zadržali su se malo na web stranici, pogledali, pronašli kontakt formu, ali nisu primijetili da je ova web stranica koncentrirana isključivo na trgovanje domenama. Meni nije problem odgovoriti i manje više uvijek iz pristojnosti odgovorim i na takve e-mailove, ali mi prođe kroz glavu da će takva osoba nažalost dugo tražiti posao jer današnji poslodavci imaju ogroman izbor i osobe koje su površne i nedovoljno zainsteresirane da se malo bolje informiraju o potencijalnom poslodavcu kojem šalju molbu za posao će već u startu biti odbijene. S druge strane, to je čisti gubitak vremena i za onoga tko šalje tu molbu za posao jer u ovom konkretnom slučaju ja i uz najbolju volju ne mogu zaposliti nekoga na recimo nekom gradilištu u Njemačkoj.
Molba za posao
Dobivam puno molbi za posao zajedno sa životopisima. To je zbog razloga spomenutog u pasosu iznad. Uglavnom, nevezano za to što ja mogu ponuditi samo domaining kao posao, nemoguće je ne uočiti da je svaka ta molba za posao gotovo identična. U svakoj od njih kandidat za posao se želi priključiti našem "uspješnom timu stručnjaka" i "nada se da ćemo mu/joj pružiti priliku za osobno predstavljanje". Uz to, u životopisu svake osobe koja ga je poslala piše da je ta osoba "komunikativna, sklona timskom radu, brzo uči, pouzdana, odgovorna, spremna na nove izazove i daljnje učenje i usavršavanje" itd. Ok, to je možda lijepo zvučalo u prvih par tisuća molbi za posao koje su sadržavale navedeno, ali vjerujem da se danas poslodavcima diže kosa na glavi od tih "isfuranih" fraza u molbama za posao i životopisima. U njima nema niti malo inovativnosti, a da ne govorim da po tim današnjim šprancama molbi za posao ispada da je svaki tražitelj posla na isti kalup, ali po svojim karakteristikama i vještinama savršen. Za takve copy/paste molbe za posao i životopise su krivi razni portali koji daju savjete za zapošljavanje. Svi oni sugeriraju da se upišu upravo navedene vještine i karakteristike i nude gotove šprance. Došlo je do toga da bi najbolji savjet bio da se potencijalnom poslodavcu pošalju samo osobni i kontakt podaci jer su svi ostali podaci identični kod većine tražitelja posla :) Svi su oni "skloni timskom radu", "komunikativni", "pouzdani" itd. Ne bih želio da ispadne da omalovažavam nezaposlene koji traže posao, neki od njih zaista imaju sve kvalitete koje su naveli u životopisu, ali moje mišljenje je da bi svatko tko šalje molbe za posao trebao razmisliti o drugačijoj formi i drugoj skupini ključnih riječi u svojim molbama i životopisima jer sumnjam da se još uvijek ova trenutna "špranca" shvaća ozbiljno jer današnji poslodavci imaju ogroman izbor i osobe koje su površne i nedovoljno zainsteresirane da se malo bolje informiraju o potencijalnom poslodavcu kojem šalju molbu za zaposlenje će već u startu biti odbijene. S druge strane, to je čisti gubitak vremena i za onoga tko šalje tu molbu za posao.
Poimanje rada
Čovjek se rodi, nakon vrtića ide u školu, pa nakon školovanja (srednjoškolskog i/ili fakultetskog) traži posao i zapošljava se, i naposljetku odlazi u mirovinu. Ok, a ja pitam zašto to mora tako biti? Jesmo li mi programirani roboti? Jesmo li mi rođeni da bismo bili osposobljeni za robovanje i da bi nakon odsluženog robovanja još samo malo poživili s mirovinom koja je dostatna samo za puko preživljavanje? Ja se nisam rodio da bih živio programirano. Primijetio sam da kada postavim ovakva pitanja u društvu većinom ne nailazim na odobravanje. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, pa tako i ja na svoje i koristim priliku da ga iznesem :) Zašto je normalno da se čovjek ustaje u rano jutro i odlazi negdje gdje mora biti do 16-17h?! Zašto je normalno da to radi 40-ak godina, da već danas zna gdje će biti 15.03.2020. u 11:17h ako to pada na radni dan. Raditi se mora, naravno prije toga se treba i školovati da bi se stekla barem kakva takva znanja. Ali sve ostalo ne bi smjelo biti obavezno. Ako pokušaš raditi nešto samostalno ispadaš hazarder i rijetki su oni koji će te na to poticati i ohrabrivati, uključujući i najužu obitelj. Ali ako se iz petnih žila potrudiš pronaći posao kod nekog poslodavca, e u tom slučaju ćeš u očima većine biti vrijedan i uporan. U tom slučaju će većina opravdati tvoje nastojanje da prodaš dušu poslodavcu za milostinju koju ćeš dobivati jednom mjesečno. Čak i u slučajevima kada je plaća jako dobra, ako to znači da svaki dan od ponedjeljka do petka moraš biti na istom mjestu u isto vrijeme, ti si rob. Možda zadovoljan rob, ali svejedno rob. Osjećam se kompetentnim ovako komentirati jer sam i ja bio rob. Radio sam na dobrim radnim mjestima, ali sam radio za drugoga i morao poštovati njegova pravila. I kada sam samostalno vodio jedan odjel, i tada sam imao nadređene i niti tada nisam mogao uzeti slobodan dan kada je meni to palo napamet. Bilo i ne ponovilo se. Ali uvriježeno mišljenje je da nakon školovanja treba slati molbe za posao i tražiti svog robovlasnika jer ako pokušaš nešto drugo iskačeš iz okvira "normalnog". Da se razumijemo, neradništvo je nešto što nije prihvatljivo, ali rad za sebe je nešto sasvim drugo. Nažalost, mnogi uopće ne razmišljaju o tome da cijeli ovaj današnji model rada nije u redu i da je to izrabljivanje čovjeka i ubijanje kreativnosti u njemu. Ljudi danas slave kada dobiju posao, a uopće nisu malo dublje razmislili o tome što su zapravo samovoljno prihvatili. Mnogi u molbama za posao napišu da su kreativni, ambiciozni i snalažljivi. Ok, ovo je čisti dokaz onog što sam ranije spomenuo, a to je da su to samo copy/paste fraze. Ako je osoba zaista kreativna, ambiciozna, i snalažljiva onda će se snaći i kreirati vlastiti posao i pokazati na djelu to što tvdi da jest, zar ne? :-) U mom slučaju je to trgovanje domenama, iako ja nisam izmislio taj posao, bio sam dovoljno ambiciozan da naučim sve o njemu i postanem uspješan u domainingu. Nekom drugom vlastiti posao može biti nešto sasvim drugo, ali je bitno da radiš ono što voliš, da od toga uspijevaš normalno živjeti, i da imaš slobodu odlučivanja kada i koliko ćeš raditi. Siguran sam da mnogi zaista jesu ambiciozni, kreativni, snalažljivi i još mnogo toga, ali su njihovi puni potencijali zagušeni pritiskom okoline i kolektivnim načinom razmišljanja. I ja sam cijeli život slušao da su ljudi robovi (ne doslovno tim riječima, ali dođe na isto) i da se nakon školovanja i vojske mora odmah tražiti posao u svim poduzećima gdje je potrebna moja struka. Bio sam i ja sretan kada sam dobio prvi posao. Bila je i meni slatka prva jutarnja kava s kolegama. Ali s vremenom sam promijenio razmišljanje. Kava je još slađa s obitelji ili prijateljima nego s kolegama, definitivno. Bilo je i meni zanimljivo zezati se s kolegama i iskušavati do kojih granica mogu ići, ali zanimljivije je zezati se s prijateljima. Novac je još slađi kada je uplaćen direktno tebi na temelju onoga što si upravo odradio i kada je to iznos koji si ti ispregovarao, nego kada je isplaćen uvijek istog datuma u mjesecu u istom iznosu. Ali ništa manje slatko nije reći da danas nećeš raditi zato jer ti se, eto neda :) Jednom prilikom sam razgovarao s jednim vrlo pametnim čovjekom koji je proputovao doslovno cijeli svijet. Pričali smo o nečemu i ja sam ga prekinuo i komentirao da to nije normalno. Poklopio me pošteno i jako sam mu zahvalan na tome. Pitao me odakle ja znam što je njima normalno kada nikada tamo nisam bio i ne znam kako ta zajednica živi? Nije mogao biti više u pravu. U tom trenu sam shvatio koliko čovjek može biti zatrovan nekim razmišljanjima koja mu je usadila okolina, bez da malo dublje promisli. U ovom spomenutom slučaju se radilo o jednom plemenu. Nebitno da li smo mi ovdje zatrovani pogrešnim razmišljanjima, ili ta plemenska zajednica na drugom kraju svijeta. Treba upoznati razna razmišljanja, običaje i načine života da bi se moglo objektivno suditi. Da ne odem predaleko od teme, u ovom slučaju poimanja rada vjerujem da bi se većina složila da su zaposlenici zapravo moderni robovi poslodavaca, samo kad bi se malo dublje razmislilo o svemu tome. Mnogi idu linijom manjeg otpora i šalju molbe za posao i u poduzeća gdje znaju da će biti samo broj, ali će ipak dobiti neka sigurna primanja svaki mjesec (zanemarimo one robovlasnike koji su toliko bezobrazni da niti ne isplate zaposlenike). Mnogi od njih imaju znanja i sposobnosti pokrenuti neki vlastiti posao, ali nemaju dovoljno hrabrosti i boje se "što će selo reći" ako ne uspiju. Znam da nije jednostavno, ali nije niti komplicirano kako neki misle. Bitno je pronaći posao koji voliš, i znaš raditi, a da ujedno nosi novac, i nakon toga je potrebna samo odlučnost. Meni je domaining u početku bio samo honorarni posao, u koji sam se odmah zaljubio. Paralelno sam radio "klasičan posao" i trgovao domenama. Kada sam shvatio da mi je muka ujutro ustajati i juriti na posao, a da mogu komotno živjeti od prodaje domena, posla koji obožavam, bilo mi je jasno da postajem sam svoj šef i tako sam i napravio. Hvala Bogu. Raspisao sam se, ali poanta je bi svatko trebao razmisliti koliko je uistinu zadovoljan svojim poslom, ili koliko ima smisla kroz molbe za posao moliti nekoga da ga primi da bi mu služio, i pokušati naći hrabrosti za neki samostalan rad. Naravno da se ne smije ići grlom u jagode, ali već i paralelni pokušaji pokretanja nečeg samostalnog uz trenutni posao su velik korak. WD-40 sprej je nastalo iz 40-og pokušaja i zato nosi taj broj u imenu, a danas je svima poznato što je WD-40. Svatko voli nešto raditi i dobar je u tome. Netko voli peći kolače. Zašto od toga ne bi napravio biznis? Netko stalno savjetuje prijatelje, zašto ne bi otvorio neku agenciju za savjete, samopomoć i sl.? Netko tko nema neka konkretna znanja možda bi dobro upravljao drugima. Zašto taj ne bi dao oglas da okuplja tim za posao koji će za njega odrađivati poslove iz te i te branše? Nekima će ovo zvučati kao utopija, ali pokušaj je prvi korak ka vlastitom biznisu, bez obzira o čemu se radi. Netko će možda počet peći kolače kao honorarni posao pred blagdane, pa neće imati puno klijenata i odustat će, ali će primijetiti da mu/joj se pećnica stalno kvarila i da je svaki puta sam/a popravio/la pa će dati oglas da jeftino popravlja pećnice jer mu/joj to ide i malo po malo od toga razviti biznis. Mogućnosti su ogromne, ali treba odlučnosti. Ja sam sasvim slučajno počeo trgovati sa domenama. To mi je palo napamet još devedesetih kao mogućnost i nisam niti sanjao da će mi to jednog dana biti osnovni posao, ali se nisam tada pokrenuo. Nekoliko godina kasnije sam ipak krenuo i nikad nisam požalio. Honorarni posao je prerastao u posao koji me oslobodio ropstva poslodavaca. Istina je da sam imao malo sreće što sam se počeo baviti ovim poslom bez nekog pressinga, ali je i činjenica da se mnogi na mom mjestu ne bi usudili napustiti posao koji sam ja imao da bi se potpuno preorijentirali na trgovanje domenama i da bi svaki dolar morali zaraditi svojim radom, bez "sigurnosti" koju imaju na trenutnom radnom mjestu. Poimanje rada bi se trebalo promijeniti. Trebalo bi se težiti samostalnom radu, a slanje molbi za posao i rad za drugoga bi trebao biti samo nužno zlo dok se ne pokrene neki vlastiti posao. Problem je što se danas zapošljavanje u nekom poduzeću smatra "uvaljivanjem" i da jedini trud treba uložiti u napredovanje ili pronalazak boljeg radnog mjesta također kod nekog robovlasnika, umjesto da se teži vlastitom poslu.
Škola i klasično zaposlenje ili samostalni posao
Mnogi raspravljaju da li je školovanje trošenje vremena ili se isplati. Odgovor zapravo nije jednostavan jer i školovanje i samostalni posao imaju svoje prednosti. Možda bi najbolje bilo odgovoriti sa "sve u svoje vrijeme".
Vjerujem da ne trebam naglašavati da pod "škola" mislim na fakultetsko obrazovanje i razne tečajeve, a da se podrazumijeva da su osnovna i srednja škola nešto što si nitko ne smije dozvoliti da nema završeno. Ima uspješnih ljudi koji su bez srednje škole, ali su oni u pravilu iznimke.
Svakome tko tek završava srednju školu, ili je još uvijek ispod recimo 30 godina preporučam odlazak na fakultet (i diplomiranje). Najmanji razlog je da ćete tamo nešto naučiti, jer nećete puno. Većina studenata uči za prolaz, pa samim time niti ne nauče sve što je obuhvatilo gradivo. S druge strane, gradivo je većinom puka teorija, često zastarjela, a još češće beskorisna. Puno bitnije je druženje sa ostalim studentima, stvaranje kontakata i prijateljstava, ali i osjećaj pritiska i odgovornosti. Ništa manje bitno nije niti tulumarenje. To je vrlo bitno za psihički razvoj mlade osobe. Samo se ne smije pretjerat s tulumarenjem jer lako uđe pod kožu i čovjek se navuče :-)
Nakon završetka fakulteta dobije se diploma koja zapravo i nije toliko bezvrijedan komad papira koliko se u posljednje vrijeme spominje. Svijet je pun budala koje će prije zaposliti blentavca s diplomom nego sposobnu osobu bez diplome. Zato ja često kažem da je diploma pozivnica na razgovor za posao. Poslodavci sve češće uvjetuju priliku za predstavljanje posjedovanjem diplome. Uz to, više nismo u vremenima kad su rijetki išli na fakultet. Ne znam točnu statistiku, ali vidim da danas mnogi mladi idu na faks. Time oni bez diplome ostaju s još manjim šansama za zaposlenje.
Moje mišljenje je da je svakako dobro imati diplomu u današnje vrijeme. Neki od razloga za moje takvo mišljenje su možda i egoistični, ali nije me briga :-) Ja imam diplomu, i zato mogu pljuvati po njoj bez da me netko prozove iskompleksiranim propalim ili nesuđenim studentom. Znanje koje sam stekao na faksu je možda samo za nijansu šire od onog koje sam usvojio u srednjoj školi. Sada neću ulaziti u to da su nas na faksu učili i totalnim glupostima za koje danas 100% sigurno znam da ne drže vodu. Ja sam nakon što sam diplomirao odslužio vojsku i nakon toga sam se zaposlio. Radio sam do prije nešto više od 4 godine, i zapravo danas mislim da je to dobro. Stekao sam jedno veliko iskustvo koje ne bih imao da sam odmah započeo samostalni posao. Ne samo to, nego svakog dana uživam u samostalnom poslu više nego što bih uživao da ne znam kako je zapravo grozna alternativa, odnosno raditi za drugoga. Ovaj post pišem usred noći, a sutra ću se probuditi..........kada se naspavam. Uopće mi nije bitno što je radni dan nego mi je bitno biti naspavan i zato ne volim gledati na sat. Zapravo mrzim paziti na vrijeme :) Joj kad se sjetim raznih godišnjih, mjesečnih ili tjednih planova, radnih sastanaka i ostalih groznih stvari koje sam prolazio dok sam radio za drugoga, uhh, fuj! :) Kako bih ja mogao ovoliko uživat u trenutnom poslu da ne znam koliko je grozno biti nečiji rob, odnosno radit za drugog? Zato sam zapravo sretan zbog tog iskustva, ali se duboko nadam da više nikad neću morati tražiti posao kod nekoga.
Volim radit usporedbe, pa ću sad opet napraviti jednu. Diploma je kao pokaz ZET-a, ili Auto Troleja, ili Prometa, ili osječkog javnog prijevoza kojem ne znam ime. Ako ćemo po PS-u, bez pokaza ili karte ne možeš u tramvaj. Ako ideš na posao autom, a prije si išao tramvajem onda znaš koliko je komotnije u autu u kojem se ne gužvaš, u kojem nitko ne smrdi, u kojem sjediš i u kojem možeš pustit glazbu koju želiš, i zapalit cigaretu ako želiš itd. Ako se nisi vozio tramvajem ili autobusom na posao onda niti ne znaš koliko je komotniji auto pa ne možeš niti uživat koliko uživaju oni koji su iskusili i jedno i drugo. Također, ako se nisi nikad vozio u tramvaju propustio si jedno iskustvo koje mnogi imaju i koje ima čak i svoje draži. Baš kao i studiranje. Ali ono najbitnije, ako imaš pokaz, možeš se vozit tramvajem ili autobusom ako se baš nađeš u situaciji da je bolje i to nego ići pješice. Recimo razbio si auto, ili ga je zatrpao snijeg a tebi se žuri, odnosno propao ti je samostalni posao, ili je trenutno kriza na tržištu a ti trebaš redovne prihode i nemaš vremena čekati da se tržište oporavi. Kad imaš diplomu uvijek možeš u slučaju krajnje nužde opet prodati svoje dostojanstvo poslodavcu. Bez diplome je to puno teže.
Završio sam faks, odradio sam vojsku i radio sam za drugoga, i evo sad s vremenskim odmakom mogu reći da mi je zapravo drago radi toga. Imam diplomu, zlu ne trebalo, imam iskustvo iz vojske, a imam i ispunjen CV i radnu knjižicu jer sam bio "klasično" zaposlen. Koliko god da je danas teško dobiti posao, ipak nije nemoguće kada imaš diplomu i nekakvo prijašnje radno iskustvo. Možda ćeš morati spustiti kriterije, ali postoji dobra šansa da nakon nekog vremena dobiješ neki posao. Dakle osobe s diplomom se ipak ne trebaju bojati gladi. Naravno da biti sit nije cilj kojem trebamo težiti nego bi se to trebalo podrazumijevati, ali vremena su zaista gadna i znam da nažalost ima puno gladnih.
Dakle diploma je na neki način garancija egzistencije i zato je svakako dobro završiti faks. Ok, nikad nije crno i bijelo (kad samo siva boja ima 50 nijansi) pa tako niti oni bez diplome nisu unaprijed osuđeni na propast. Želim reći da oni sa diplomom ipak imaju veći izbor potencijalnih poslodavaca nego oni bez diplome, jer ovi sa diplomom mogu aplicirati svudgje gdje i ovi bez diplome, plus na mjesta koja su nedostupna ovima bez diplome.
U jednom ranijem postu sam pisao kako je danas kolektivno stanje svijesti da osoba mora završiti školu, eventualno faks, zaposliti se u nekoj firmi, raditi do mirovine i umrijeti. To me užasno nervira. Čovjek mora završiti osnovnu i srednju školu da ne bi bio glupan, i da bi stekao neke kontakte, navike, da ne bi bio zakinut u raznim sferama života, da ne bi bio izvrgnut ruglu, da bi iskusio neke doživljaje itd. Nakon toga je poželjno završiti faks i negdje se zaposliti, ali sa konstantnom težnjom samozapošljavanja. Tu se moje mišljenje razlikuje od "kolektivnog stanja svijesti". Ja mislim da je rad za nekog drugog (taman i da ste regionalni direktor Samsunga sa managerskim ugovorom) samo privremeno rješenje koje je dobro samo u početku kao građenje temelja, a s godinama postaje jedino kao backup opcija. Slobodan čovjek je sretniji od bogataša u zatvoru. Ako u vlastitom poslu zaradim 100 nečega, a ako bih radeći za drugog zaradio 1000 ja bih odabrao vlastiti posao, ako je tih 100 dovoljno za moje osnovne i blago luksuzne potrebne. Čovjek koji radi za nekoga je njegov rob. Točka. Isto tako kao što smo svi kmetovi države. Ako se netko ne slaže neka proba ne platiti porez.
Da spomenem malo i vojsku. Danas u Hrvatskoj više nema obveznog vojnog roka i moje mišljenje je da je to loše, ali najmanje zato što nam trebaju utrenirani vojnici ako dođe do ratnog sukoba. Služenje vojnog roka je bio teror i iživljavanje. Na neki način i gubljenje vremena, ali zapravo se može gledati i da je to bilo dobro utrošeno vrijeme. Današnji klinci su zakinuti za nešto što bih ja odmah vratio, da se mene pita. Da vojska traje 3-4 godine onda bi to bilo previše, ali mislim da su kod nas zadnje klase služile 6 mjeseci što se može izdržati, a nije previše izgubljenog vremena. Gledam današnje mladiće, i točno se vidi da im fali malo vojske. Neki su razigrani kao curice, neki su prepotentni, neki ne znaju niti pivo otvorit upaljačem (kako bi onda otvorili konzervu nožem). U vojsci ipak naučiš što je stega, ako ti to roditelji nisu htjeli ili nisu znali pokazat. Naučiš i do kojih granica možeš narušavat stegu :) Ja sam bio među zločestijim vojnicima u klasi, ali ipak nisam dobio nečasni otpust jer sam znao gdje je granica. Kad vas 30-ak spava u istoj spavaonici i kad njih 10 hrče kao pneumatska bušilica nakon par dana shvatiš da je to jednostavno tako i tražiš način da najmanje patiš radi toga umjesto da cmizdiš i kažeš "ne mogu to izdržat". Odeš prvi na spavanje nakon prozivke ako nisi požarni, naguraš vatu u uši ili se već nekako snađeš u toj situaciji i pomiriš se s time da nije idealna, ali je jednostavno tako i da moraš naći načina da je sebi učiniš što je više moguće prihvatljivom. Kad se cijeli tjedan veseliš puštanju na vikend pa ti u petak na postrojavanju oduzmu taj vikend jer je gumb onog do tebe otkopčan onda shvatiš da život nije pravedan i da je najbolje zašutit, ali u glavi imaš svoj plan. Moj je bio da izađem kad god se pruži prilika, bez obzira na zabrane :) Ja sam rano dobio sve moguće zabrane izlazaka i jedina nada za izlazak s dozvolom mi je bilo dobro odraditi gađanje. Rekli su da će najbolja trojica dobiti nagradni vikend i da se neće gledati zabrane. Bio sam među tom trojicom i odmah nakon gađanja me jedan drugi zapovjednik u prolazu pitao kako sam gađao, a ja mu kažem "Vikend!". On se nasmije i kaže svejedno ga nećeš dobit. I nisam ga dobio, bez obzira na obečanja koja su dali. Jel to fer? Nije, ali je tako bilo. Prešutio sam to, ali je 2-3 dana kasnije bila prilika da pobjegnem i naravno da sam je iskoristio. Onda sam se smijao ja njima jer sam znao da se moram vratiti u roku 24h i da onda neću dobit preveliku kaznu niti nečasni otpust. Čišćenje stepenica četkicom za zube u 3 ujutro nije puno strašnije od smrzavanja na straži usred noći koje je spadalo pod rednovne dužnosti. Bilo je svega za vrijeme mog služenja vojnog roka, ali neću sad o tome jer bih previše odlutao, a i neke stvari nisu za javnost :) Naravno da sam dobio produljenje za kaznu, ali sam i na tom produljenju dobio produljenje :) Uglavnom, služenje vojske mi je zapravo jedno vrlo vrijedno iskustvo na kojem sam danas jako zahvalan. Znao sam izluditi, na trenutke sam mislio da neću izdržat jer su zapovjednici imali poseban pik na mene i maltretirali su me i kad nisu imali razloga, ali sve je to danas iza mene. Nikad neću zaboraviti izraz lica zapovjednika kad je urlao na mene, a ja sam mu mrtav hladan rekao da ne može zaustavit vrijeme i da ja neću vječno biti tamo. Tog se često sjetim u svakodnevnom životu, odnosno činjenice da iza kiše dolazi sunce. Malo vojske preporučam svakome :) Čisto da se shvati kako ne može biti uvijek po tvom. To je zapravo najveća pouka služenja vojske. Mladići bi očvrsnuli. To se odnosi i na ove koji su "mangupi". Lako je bit mangup kad imaš ekipu iza sebe, ili kad si fizički jači od drugih, ili kad imaš više novaca od drugih. U vojsci udariš drugog vojnika i ako se dozna odeš u pritvor. Možeš imat hrpu novaca, ali nemaš ih priliku potrošit jer nekad ne smiješ niti do kantine u vojarni po tjedan dana. Nema mame da očisti čizme nego moraš sam. Nema izležavanja kad se upali svijetlo prije zore nego u roku od par minuta moraš biti obrijan na postrojavanju, a prije toga krevet mora biti utegnut kao srpska starleta. Hoćeš nećeš, moraš! Ne postoji tolerancija na odgovor "ne mogu", a za "neću" se dobivala velika kazna. Sjećam se da jedan iz mog voda nije mogao napraviti 2 skleka u početku. Doslovno 2 skleka. Nakon nekog vremena je pumpao kao Rambo. U vojsci se poistovjetiš s drugima jer svi dijelite istu sudbinu dok ste tamo, tako da se i lakše zbližite. Steknu se prijateljstva, upozna se puno novih ljudi, i još puno toga. Naučiš i tolerirat ljude koje ne podnosiš jer znaš da nema alternative pošto si s njima 0-24h. Sve u svemu jedno potrebno iskustvo koje ima i svojih ljepota. Svakako je pozitivno što je vremenski ograničeno jer da traje godinama onda bi to bio veliki problem.
Fakultet i nekakvo radno iskustvo u "kolektivu" je po meni potrebno, kao neka vrsta temelja. Ako se kuća uruši ostanu temelji pa se može graditi iznova. Idealna situacija bi bila diplomirati i zaposliti se negdje, a istovremeno pokušavati započeti neki samostalan posao i relativno brzo i započeti taj samostalan posao. To bi bilo idealno radi backup opcije ako ne daj Bože zatreba, ali i radi iskustva. Druga situacija bi bila završiti fakultet i odmah započeti samostalan posao. To nije uopće loše, ali ostajete uskraćeni za iskustvo robovanja za drugoga pa ćete manje znati cijeniti samostalan posao. Najgora opcija je odmah nakon srednje škole zaposliti se kod drugoga i tako raditi cijeli život. Samo malo manje loša opcija je završiti fakultet i raditi cijeli život za nekog drugog. Ja sam bio na dobrim radnim mjestima i da sam ganjao karijeru kod poslodavaca možda bih jednog dana dogurao i do nekog managerskog ugovora, poslovnog audija, poslovne kartice itd., ali nimalo ne žalim jer tada ne bih bio slobodan. Ja na trgovanju domenama zarađujem osjetno više nego što zaradi prosječan Hrvat na dobrom radnom mjestu, ali ipak ne zarađujem neke bolesno velike količine novca. Mene najviše veseli što nemam nadređenih, rokova i što radim kada ja to želim. Danas mnogi nisu niti svjesni da su robovi svog poslodavca. Neki imaju relativno dobre poslove i plaće i solidno žive pa će reći da im je zapravo jako dobro. Ja to ne mogu shvatiti. Kako ti može biti dobro ako sutra u 8 ili 9am moraš biti na svom radnom mjestu i ne možeš reći da ti se taj dan ne radi. Kako ti može biti dobro ako ne možeš pogledati film koji počinje u ponoć jer ćeš biti nenaspavan drugi dan na poslu. Mislim da je problem usađen duboko u svijest ljudi jer nas se bombardira sa informacijama o onima kojima je zaista užasno teško u životu i koji nemaju nikakve prihode pa ispada da svi moramo biti sretni ako imamo bilo kakav posao, a da trebamo biti presretni ako imamo solidan posao i dobru plaću. Nakostriješim se kad čujem onu "sretan sam da uopće radim". Daje se samo pogled iz perspektive onih kojima je lošije i kojima bi i robovanje za poslodavca bilo bolje od trenutne situacije bez ikakvih prihoda, ali još nikada nisam čuo javno priznanje da je rad za drugoga čisto ropstvo. Evo Njemačka je uvezla 2 milijuna robova, i ne prestaju stizati novi. Iskorištavaju jadne ljude koji su u teškoj situaciji, a oni jadni i naivni će još biti i zahvalni što su iskorišteni.
Kad završiš fakultet dokažeš samom sebi da ipak nešto vrijediš. To je zapravo samozavaravanje jer za diplomu ne treba ništa više od upornosti i snalažljivosti (šalabahter na đžonu cipele u moje vrijeme, a danas raznorazni gadgeti). Ipak, podsvjesno ćeš vjerovati da ipak vrijediš radi te diplome pa ćeš si time nabiti samopouzdanje što je korisno. Naoružan samopouzdanjem i pozivnicom na razgovor za posao smiješ biti i ambiciozan pa pokušati i samostalan posao. Pozivnica na razgovor za posao će ti uvijek biti u džepu, zlu ne trebalo, pa ćeš moći opuštenije pokušati pokrenuti vlastiti posao jer znaš da imaš backup. Najbitnije je pokušati, i nastaviti pokušavati i ako prethodni put nisi uspio. Baš kao što si nastavio prijavljivati ispit koji si prethodni put pao, sve dok ga nisi položio.
